Dubine okeana: Tajanstveni svijet bioluminiscencije u kojem stvorenja sama stvaraju svjetlost
Sunčeva svjetlost prodire kroz morsku vodu svega prvih dvjesto metara, dok ispod hiljadu metara dubine vlada vječna, neprobojna tama i ogroman hidrostatički pritisak. Pa ipak, taj mračni bezdan uopšte nije beživotan — naprotiv, on krije spektakularnu pozornicu živih svjetala poznatu kao bioluminiscencija.
Procjenjuje se da više od tri četvrtine morskih organizama koji žive u dubokim slojevima okeana posjeduje sposobnost stvaranja vlastite svjetlosti. Od sićušnih planktonskih organizama i prozirnih meduza, pa sve do lignji i neobičnih dubinskih riba, podvodni svijet komunicira bljeskovima plave i zelene svjetlosti.
Za razliku od obične sijalice koja većinu energije gubi u vidu toplote, bioluminiscencija je „hladna svjetlost“. Ona nastaje hemijskom reakcijom između molekule luciferina i enzima luciferaze u prisustvu kiseonika, pri čemu se gotovo stotinu posto energije pretvara direktno u svjetlost.
Zašto stanovnici dubina svijetle u mraku
U svijetu bez dnevne svjetlosti, sposobnost svijetljenja služi za tri osnovne svrhe: lov na plijen, odbranu od predatora i pronalazak partnera. Poznata riba udičarka na glavi nosi svijetleći mamac koji u tami privlači radoznale manje ribe pravo prema njenim čeljustima.
Druge vrste koriste svjetlost kao dimnu zavjesu: neke dubinske lignje i kozice u trenutku opasnosti izbacuju oblak svijetleće tečnosti koji zaslijepi i zbuni napadača dok one neprimjetno pobjegnu u tamu.
Nevidljivi plašt na donjoj strani tijela
Posebno domišljat mehanizam odbrane jeste protusjenčenje: mnoge ribe srednjih dubina na svom stomaku imaju redove svjetlećih organa (fotofora) čiji intenzitet precizno prilagođavaju slaboj svjetlosti koja dopire s površine. Kada predator gleda odozdo prema gore, silueta ribe se potpuno stapa s pozadinom i postaje gotovo nevidljiva.
