Čulo mirisa i emocije: Zašto nas određeni mirisi u jednoj sekundi vraćaju u djetinjstvo
Miris svježe pečenog hljeba, pokošene trave nakon ljetne kiše ili starog parfema u stanju je da nas u djeliću sekunde, prije nego što uopšte svjesno razmislimo, vrati decenijama unazad i probudi zaboravljene slike i osjećanja iz ranog djetinjstva. Nijedno drugo ljudsko čulo nema tako direktan i snažan pristup našim najdubljim uspomenama kao čulo mirisa.
Razlog za ovu pojavu leži u samoj anatomiji ljudskog mozga. Sve ostale čulne informacije — ono što vidimo, čujemo ili dodirnemo — prvo putuju u talamus, svojevrsnu raskrsnicu u mozgu koja obrađuje podatke i šalje ih u centre za svjesno razmišljanje.
Mirisni signali, međutim, zaobilaze tu stanicu. Kada udahnemo mirisne molekule i one podraže receptore u gornjem dijelu nosne šupljine, nervni impuls putuje direktno u limbički sistem — drevni dio mozga u kojem se nalaze amigdala (centar za emocije) i hipokampus (centar za dugoročno pamćenje).
Desetine hiljada različitih mirisnih kombinacija
Iako se dugo smatralo da je ljudsko čulo mirisa skromno u poređenju sa životinjskim svijetom, savremena genetika i neurobiologija pokazale su da čovjek posjeduje oko četiri stotine različitih tipova mirisnih receptora. Njihovim kombinovanjem naš mozak može razlikovati ogroman broj suptilnih nijansi mirisa u prirodi.
Od samog rođenja, mozak povezuje nove mirise s emocionalnim kontekstom u kojem smo ih prvi put doživjeli. Zbog toga mirisi doma, prazničnih kolača ili borove šume na moru ostaju trajno urezani kao emocionalna sidra sigurnosti i topline.
Uloga mirisa u čulu okusa i upozorenju na opasnost
Čulo mirisa zaslužno je i za čak osamdeset procenata onoga što doživljavamo kao bogatstvo okusa hrane. Dok jezik prepoznaje samo osnovne okuse poput slatkog, slanog, kiselog, gorkog i umamija, sve fine arome začina, kafe ili voća zapravo osjećamo putem nosa dok žvaćemo hranu. Zato nam tokom obične prehlade i začepljenog nosa svako jelo djeluje bezukusno.
