Kanada bez zaštitnih užadi: Planinarenje na kraju svijeta duž obale Newfoundlanda

Pogled sa staze East Coast Trail duž strme obale Atlantika je neuporediv: djeluje poput vitaminske injekcije i čini da odmah zaboravite upalu mišića.

Nigdje nema nijednog čovjeka na vidiku. Postoji neasfaltirani put, ali čini se da ga poznaje tek poneki turist. Svjetionik na rtu Cape Race, vitak i bijel a na vrhu jarko crven, stoji na kraju svijeta – na krajnjem jugoistoku Newfoundlanda. Do ovdje staza East Coast Trail još nije stigla, barem ne službeno.

Ljubitelji planinarenja iz Newfoundlanda počeli su na strmoj obali poluostrva Avalon krčiti stare krijumčarske staze i spajati ih u jedinstvenu pješačku rutu. Njihov uzor bio je West Coast Trail na ostrvu Vancouver. No dok je on odavno postao žrtva vlastite popularnosti, 220 kilometara dugi East Coast Trail do danas je ostao usamljen i miran.

Kampovanje u šatorima ili noćenje u pansionima

Ova staza se nipošto nema čega stidjeti: zahvaljujući divljoj ljepoti svoje stjenovite obale još je spektakularnija od svog parnjaka na zapadu. Ako se uopšte ima šta zamjeriti stazi East Coast Trail, onda su to ljudi koji tamo žive: lokalni stanovnici, zvani „Newfies“, samo zadržavaju planinara, bezobzirno ga uvlače u duge razgovore, nude mu rum zvani „Screech“ ili mu pričaju viceve. Možda najljepša stvar na stazi East Coast Trail jeste to što je svako može savladati. Na stazi se može kampovati na jednostavnim kamp-mjestima ili provesti noći u pansionima s doručkom („B&B“) te se ujutro pustiti da vas odvezu do sljedeće početne tačke staze.

Ko se odluči za ovu drugu varijantu, možda će ga kod svjetionika Cape Race Lighthouse pokupiti Harold Pennell, vlasnik pansiona Northwest Lodge u mjestu Trepassey. On svoje goste narednog dana vozi do početka staze u Port Kirwanu. Odatle pa do glavnog grada St. John'sa ima još uvijek 160 kilometara. To se sasvim dobro može preći za deset dana.

Povremeno se mogu vidjeti kitovi

Karta udruženja East Coast Trail Association prvih 17 kilometara prema mjestu Aquaforte označava kao „teške“ (difficult). Brzo se primijeti i zašto: iza jedne krivine pred planinarima se iznenada otvara strma litica. Duboke pukotine nakon toga iznova prisiljavaju na dugotrajne obilaske prema unutrašnjosti kopna. Pogled, međutim, djeluje poput vitaminske injekcije i čini da zaboravite upalu mišića.

S Atlantikom s desne strane, staza vodi preko strmih rtova visokih i do 300 metara, kroz grmlje borovnica i arktičkih kupina visoko do koljena. Zatim slijede uske serpentine koje se spuštaju u tamne udoline na krajevima uvala. Tako ostaje i narednih dana: gore-dolje, uvijek sa sigurnošću da sljedeći panoramski pogled sasvim sigurno dolazi. Povremeno se mogu vidjeti kitovi koji se igraju u uvalama i tupici (morski papagaji) koji poput raketa jure kroz zrak.

Pogled na morsku pjenu dobija se besplatno

Kada se na vidiku pojave prve kuće mjesta Aquaforte, staza kao da nestaje u zraku. Zato se mora krenuti nazad u potragu za oznakama, preko korijenja, klizavih stijena i strmih padina. No East Coast Trail zna biti i drugačiji. Sljedeća etapa prema Ferrylandu toliko je lagana da se u ovo historijsko naselje stiže već u rano poslijepodne. Okruglu prirodnu luku koristili su još u 16. stoljeću evropski ribari. Naposljetku je zabrana izlova bakalara početkom 90-ih godina ribarima oduzela temelj egzistencije. Odnedavno stvari ponovo idu uzlaznom putanjom – zahvaljujući inicijativi mladih stanovnika Newfoundlanda s dobrim poslovnim idejama.

Uz sendvič od piletine s karijem i voćnu salatu u podnožju svjetionika Ferryland Lighthouse, Jill Curran i Sonia O'Keefe pričaju svoju priču. Ove dvije žene restaurirale su svjetionik i pretvorile ga u bistro. Pogled na morske valove i kitove u prolazu dobija se kao dodatak.

Kameni balkon iznad mora

Naravno, osnivači staze East Coast Trail imali su osim ljubavi prema planinarenju još jednu namjeru. Staza je trebala pomoći u pokretanju turizma na ekonomski pogođenom poluostrvu Avalon. Prijeti li joj sada, s obzirom na uzlazni trend vidljiv u svim lukama, slična sudbina kao i preopterećenoj stazi West Coast Trail?

Na posljednjoj dionici prema St. John'su ipak nema mnogo planinara. Najljepši dio čovjek ponekad ima čak sasvim za sebe: na 20 kilometara između mjesta Bay Bulls i The Goulds planinari moraju prelaziti potoke, balansirati po mokrom kamenju i obilaziti crne kamene kapije. A onda se iznenada nađu na sićušnom kamenom balkonu 60 metara iznad mora. Ispred njega vitka kamena kula čuva strmu obalu. Desno u zrak strši izbočina iznad same ivice. Na njoj ne raste ništa osim jedne jedine smreke koja se svojim korijenjem grčevito drži za sve što može dohvatiti. Nikakva buka ne remeti tišinu, niti do nje dopire lupanje vrata automobila s parkirališta.